Iako je samoubojstvo danas veliki i značajan društveni problem, ono kako u našem tako i u drugim suvremenim krivičnim pravima nije kažnjivo. Društvu je stalo do toga da se ljudski život kao najveća dragocjenost pojedinca čuva pod svaku cijenu i da samoubojstva bude što manje, ili da ih uopće ne bude. Svatko ima pravo na vlastiti život i njime raspolagati prema vlastitom ophođenju, ali društvo ipak mora u interesu svakog pojedinca i osobe iz njegova kruga spriječiti svaku samoubilačku namjeru, a poglavito kada se radi o mlađim i zdravim osobama, koje su u usponu snage. U povijesti pojam suicida različito je shvaćen, pa je tako u starom Rimu, Japanu i drugim, shvaćeno kao znak hrabrosti i viteštva, dok je u Aljasci na primjer vjerski ceremonijal bio kada je žena na muževom pokopu izvršavala samoubojstvo. Pojavom kršćanstva uvedena je različita vjerska zabrana samoubojstava. Kroz povijest opravdanost samoubojstva branili su mnogi filozofi. Hume je u obranu samoubojstava rekao: ''Ovo nije nikakav zločin niti prema Bogu, niti prema sebi, niti prema bližnjem''. Samoubojstvo kao fenomen predstavlja zdravstveno socijalni problem kojem se do sada nije pridavala ona pažnja koju ono kao takvo zaslužuje. Statistički gledano muškarci gotovo 4 puta češće izvršavaju samoubojstva u odnosu na žene. Ipak najveći broj samoubojstava izvršava se u srednjoj i starijoj životnoj dobi bez obzira na spol, a kao najčešći način izvršenja samoubojstava u oba spola pojavljuje se vješanje. Prevenciju suicida u zajednici trebalo bi se prvenstveno usmjeriti na: osvješćivanje javnosti, treniranju zdravstvenih djelatnika svih struktura i razina u području suicidologije, poboljšanje funkcioniranja zdravstvenih i socijalnih ustanova u otkrivanju rizika suicida kao i u radu s osobama i grupama koje imaju visoko rizično ponašanje, proširivanju i poboljšanju koordinacije na nacionalnoj i internacionalnoj razini radi istraživanja suicida s naglaskom na epidemiološke pokazatelje i učinke preventivnih programa.