Zbog velike rasprostranjenosti među djecom, poremećaji iz spektra autizma već su neko vrijeme žarište intenzivnog interesa kliničara i istraživača. Autizam se obično javlja do treće godine života, iako su nedavne studije pokazale da se klinički znakovi mogu javiti i na kraju prve godine života. Kod promatranja djece s poremećajima iz spektra autizma, najuočljivija su tri oblika ponašanja: ekstremno zatvaranje od vanjskog svijeta, grčevita povezanost s poznatim (strah od promjena) i posebno osebujan govorni jezik (usporen razvoj govora). Uz to, javljaju se i simptomi poput preferencije određene vrste hrane, izostanak straha od realnih opasnosti, osjetljivost na zvukove, psihomotorni nemir, dugotrajan i bezrazložan plač, agresija i autoagresija. Posljednjih godina prevladava mišljenje da je uzrok poremećaja iz spektra autizma multikauzalne etiologije i kombinacije genetskih, kongenitalnih faktora i događaja u životu. Preduvjet za sveobuhvatnu dijagnostičku obradu, učinkovito liječenje i rehabilitaciju može provesti tim koji preuzima tešku zadaću kako bi razvoj djeteta s poremećajima iz spektra autizma bio što bolji i kvalitetniji. A njega sačinjavaju: liječnici različitih specijalizacija, dječji psihijatar i neurolog, pedijatar, radni terapeut, defektolog-pedagog, defektolog-logoped, glazbeni terapeut, psiholog, fizioterapeut, medicinske sestre i roditelji. Dijagnoza poremećaja iz spektra autizma postavlja se na osnovi anamneze i promatranja djeteta u različitim situacijama, a mogu se koristiti i standardizirani intervjui s roditeljima te skale za procjenu ponašanja djeteta. U današnje vrijeme koristi se puno različitih postupaka i programa rehabilitacije koji uključuju edukativno-specijalno-pedagoške pristupe uz povremenu primjenu psihoterapije. Neki veliki skokovi u razvoju kognitivnih funkcija (inteligencija) primjenom terapijskih postupaka ne mogu se očekivati, ali je moguć napredak u komunikaciji i socijalizaciji. Cilj istraživanja bio je analizirati uključenost djece s poremećajima iz spektra autizma u terapijske programe i procjenu učinkovitosti terapijskih postupaka na razvoj sposobnosti iz perspektive njihovih roditelja. Prikupljanje podataka provedeno je on-line upitnikom sastavljenim od 17 pitanja u udruzi Pogled u Međimurskoj županiji. Rezultati su pokazali da ne postoje statistički značajne razlike u govornim i komunikacijskim sposobnostima u odnosu na spol ispitane djece. Najviše djece, uključeno je u podršku logopeda, defektološku i edukacijsko-rehabilitacijsku potporu te radnu terapiju, dok je nešto manji odaziv na terapije poput ABA, Neurofeedback, terapije pomoću životinja i sportske aktivnosti.