| Abstract | Prijelom femura vodeći je uzrok morbiditeta u osoba starije životne dobi od 65 i više godina, svrstavajući se u prvih 10 uzroka gubitka životnih godina prilagođenih invalidnosti starijih odraslih osoba. U svijetu se očekuje da će broj ljudi s prijelomom femura značajno porasti zbog starenje stanovništva i drugih rizičnih čimbenika. Ljudi koji se oporavljaju od prijeloma femura izloženi su visokom riziku od slabosti mišića, strahu od pada i ograničenju u pokretljivosti, samopomoći i sudjelovanjima koja traju mjesecima nakon operacije. Prijelom femura najčešća je ozljeda koja zahtijeva hospitalizaciju kod starijih osoba, a očekuje se da će se stope incidencije eksponencijalno povećati do 6,3 milijuna u 2050. godini. U zdravstvenoj skrbi osoba s frakturom femura, temelj rehabilitacijskog pristupa uključuje tim različitih disciplina (fizioterapija, radna terapija, prehrana, socijalni rad, psihologija, medicina) koji se redovito sastaju, postavljaju ciljeve i evaluiraju napredak prema tim ciljevima s pacijentom, te naposljetku procjenjuju ishode. Šansa za oporavak maksimalna je ako su navedeni elementi uključeni u zdravstvenu skrb. Fizioterapijska uloga je procijeniti ozbiljnost i karakteristike zdravstvenih problema pacijenta. Polazna točka evaluacije je utvrđivanje potreba i ciljeva pacijenta. Pacijent sam preuzima inicijativu ili ga liječnik upućuje fizioterapeutu. Poželjna je dobra suradnja obiteljskih liječnika, specijalista i fizioterapeuta kako bi se postiglo recipročno upućivanje pacijenata. Da bi ciljevi bili postignuti, postupci fizioterapije počinju odmah nakon akutnog zbrinjavanja. Uključuju edukaciju bolesnika, pozicioniranje, vježbe, korištenje pomagala, proceduru fizikalne terapije, lijekove, prilagodbu okoline i drugo. Važan je kontinuitet kroz čitavo razdoblje rehabilitacije, bez obzira na to gdje se postupci odvijaju, u akutnoj bolnici, općem ili specijaliziranom rehabilitacijskom centru, stacionarno, dnevnoj bolnici, ambulantno, u bolesnikovu domu ili instituciji u koju je smješten. Postupci su u početku individualni, ali mogu biti provođeni i u grupi, što ima pozitivne učinke kao što su motiviranje bolesnika, izmjena iskustava i informacija iz prve ruke te povezivanje s fizioterapeutom. Osnovni postupci koji se koriste su: fizioterapijska vježba i drugi modaliteti fizikalne terapije. |
| Abstract (english) | Femoral water fracture is the cause of deep morbidity in a person aged 65 and over, ranking among the top 10 causes of loss of life-adjusted disability of older adults. Worldwide, the number of people with femoral fractures is expected to increase significantly due to population aging and other risk factors. People recovering from a femur fracture are at high risk for muscle weakness, fear of falls, and limitations in mobility, self-help, and participation that last for months after surgery. Femoral fractures are the most common injury requiring hospitalization in the elderly, and an exponential increase to 6.3 million in 2050 is expected to stop. In clinical practice, the cornerstone of the rehabilitation approach to femoral fractures is a team of different disciplines (physiotherapy, occupational therapy, nutrition, social work, psychology, medicine) that meet regularly, set goals and assess progress toward those goals with the patient, and ultimately assess outcomes. The chance of recovery is maximal if the listed elements are included in the clinical approach. The physiotherapeutic role is to assess the severity and characteristics of patients' health problems. The starting point of the evaluation determines the need and goals of the patient. The patient takes the initiative himself or is referred by a doctor to a physiotherapist. Good collaboration between family physicians, specialists, and physiotherapists is desirable to achieve reciprocal referral of patients. In order to achieve the goals, physiotherapy procedures begin immediately after acute care. They include patient education, positioning, exercises, use of aids, physical medicine procedures, medications, environmental adaptation, and more. Continuity throughout the rehabilitation period is important, regardless of where the procedures take place, in an acute hospital, general or specialized rehabilitation center, inpatient, day hospital, outpatient, in a nursing home or institution where it is located. Procedures are initially individual, but can also be performed in a group, which has positive effects such as motivating patients, exchanging experiences and first-hand information, and connecting with a physiotherapist. The basic procedures used are: physiotherapy exercise and other modalities of physical therapy. |
