Nestašica raspoloživih organa za transplantacijsko liječenje sve je veća u nizu zemalja svijeta i za posljedicu ima umiranje ne malog broja bolesnika na listama čekanja za transplantaciju. Najveći broj organa i tkiva za presađivanje na raspolaganju je od kadaveričnih darivatelja organa, preminulih bolesnika s potvrđenom smrti mozga i još uvijek kucajućim srcem. Da bi navedeni darivatelji organa bili realizirani kao donori, kritično ovisi o kvaliteti skrbi prije i nakon utvrđivanja smrti mozga. Optimalna medicinska skrb, posebice hemodinamska stabilizacija navedene skupine bolesnika u cjelom ovom kritičnom razdoblju rezutirati će većim brojem darivatelja organa, povećati će broj raspoloživih organa za presađivanje po donoru, doprinijeti će boljoj funkciji presatka nakon transplantacije te će direktno utjecati na bolje preživljavanje primaoca nakon transplantacijskog liječenja. Održavanje donora vrlo je zahtjevno i odgovara istovremenom intenzivnom liječenju više životno ugroženih bolesnika. Patofoziološke promjene organizma koje prate razvoj smrti mozga temeljni su stručni izazovi koji stoje pred cjelokupnim medicinskim timom u jedinicama intenzivne medicine. Istovremeno od iznimne je važnosti i psihološki pristup članovima obitelji preminulog bolesnika kojima se prilazi s puno pažnje i empatije u ovim najtežim trenucima. Spoznaja obitelji preminulog da njihova voljena osoba i nakon smrti može spasiti više drugih života te da neki njeni organi žive i dalje najčešći je razlog utjehe koju nalaze u ovim tragičnim trenucima.