Posttraumatski stresni poremećaj, u daljnjem tekstu PTSP, je odgovor na izloženost ekstremnom traumatskom stresoru. Prvi puta je uveden u nomenklaturu mentalnog zdravlja 1980. godine u trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih oboljenja Američkog psihijatrijskog udruženja (DSM-III). Spada u skupinu anksioznih poremećaja. Ovaj poremećaj prevalentniji je u žena, osim u borbenom PTSP-u kada je prevalencija veća u muškaraca. PTSP utječe na opće zdravstveno stanje pojedinca i smanjenje njegove funkcije na socijalnom i radnom planu. U većini slučaja ovaj poremećaj zadovoljava kriterije za još jedan psihički poremećaj. PTSP se odvija u dvije faze, a može biti akutan, kroničan i odgođen. Simptomi PTSP-a dijele se u tri skupine: fizički, nametljivi i simptomi izbjegavanja. Predikatori za razvoj PTSP-a su jači kada je traumu izazvao čovjek, a ne prirodnim katastrofama ili nesrećama. Značajni rizični čimbenici su niži stupanj obrazovanja, ženski spol, psihopatska devijacija, nizak socioekonomski status. Najjači pokazatelj PTSP-a je peritraumatska disocijacija. Posttraumatski rizični čimbenici obuhvaćaju izostanak rane intervencije, socijalne pomoći, dodatne životne stresore. Nakon proživljene traume javljaju se anksioznost i depresija. U svakom trenutku oboljeli od PTSP-a može ponovno proživljavati traumu kroz iluzije, halucinacije i flashbackova. Komplikacija PTSP-a je velika depresija koju treba vrlo agresivno liječiti. U RH koriste se dva dijagnostička kriterija MKB-10 i DSM-IV. Liječenje PTSP-a sastoji se od farmakoterapije i psihoterapije. Uz pravovremeno i adekvatno liječenje kod većine oboljelih od PTSP-a postiže se poboljšanje. Nakon proživljene traume važnu ulogu ima pravovremena psihoedukacija, razgovor s obitelji te izražavanje emocija osobama kojima vjeruje. Stvaranjem odnosa povjerenja, empatije i iskrenosti tijekom susreta s pacijentom, medicinska sestra/tehničar dobiva informacije o pacijentu koje su od velike važnosti za daljnji tijek liječenja. Zapažanja, informacije dobivene tijekom razgovora te promjene koje pacijent iznosi simptomima u okolinu medicinska sestra/tehničar iznose članovima tima, kako bi se pravovremeno pomoglo pacijentu.