Reanimacija je zbroj radnji kojima je cilj oživljavanje klinički mrtvog čovjeka, ili: reanimacija je otklanjanje poremećaja cirkulacije i/ili respiracije koji, neliječeni, sigurno vode u smrt [1]. Svrha je reanimacije vratiti vitalne funkcije prije nastupa biološke smrti. Indikacija za reanimaciju postoji uvijek kad je smrt neočekivana i kad nastupa prijevremeno. Kardiorespiratorni arest u djece ima loš ishod. Rano prepoznavanje i liječenje teško bolesnog djeteta izbjeći će progresiju prema kardiorespiratornom arestu i smanjiti posljedičnu smrtnost i pobolijevanje. Identifikacija kritično bolesnog djeteta i daljnje intervencije slijede principe ABC: A = dišni put (Airway), B = disanje (Breathing), C = cirkulacija. Gornjemu „ABC“ može se dodati i D za „Disability“-brza neurološka procjena. Procjenjivanje stanja svijesti upotpunjuje procjenu cirkulatornog i respiratornog zatajenja [2]. Osnovno održavanje života (BLS – Basic Life Suport) kombinacija je postupaka i vještina kojima se, bez uporabe tehničkih pomagala, omogućuje prepoznavanje osobe u kardijalnom ili respiratornom arestu i „kupuje vrijeme“ dok se ne primijene postupci naprednijeg liječenja. BLS treba započeti što je prije moguće. Glavni je cilj postići dovoljnu oksigenaciju kako bi se „zaštitio“ mozak i ostali vitalni organi. Redosljed postupaka u BLS-u poznat je kao oživljavanje (KPR – kardiopulmonalna reanimacija). Čim se prikupi oprema i kompetentan tim zdravstvenog osoblja, intervencije osnovnog održavanja života (BLS) trebaju biti zamijenjene naprednim održavanjem života (ALS).