Od prvih operacija kuka 1970.-te do danas došlo je do značajnog unapređenja ortopedske kirurgije i liječenja oštećenja zgloba kuka. Pojavom novih modernih implantanata uspješnost liječenja i kvaliteta života nakon operacije kuka naglo je poboljšana. Sestrinska skrb svakim je danom imala sve važniju i odgovorniju ulogu u liječenju pacijenta s oštećenjem kuka. Najvažnije komponente sestrinske skrbi su dobra preoperativna priprema koja je važan preduvjet za postoperativni oporavak u kojem medicinska sestra uz potporu fizioterapeuta vodi glavnu ulogu. Tijekom liječenja pojavljuje se niz problema koje sestra samostalno rješava, a neki od njih su bol, smanjena mogućnost brige za sebe u vidu hranjenja, oblačenja, eliminacije, kretanja i sl. Strah od operacije i anestezije javlje se kod većine pacijenata i važno ih je prihološki pripremiti kako bi se što prije oporavili. Područje kuka najčešće je izloženo stresprijelomima, i to na vratu femura, posebice u starijih osoba (osteoporoza). Dijagnostika je radiološka uz anamnezu i kliničku sliku. Osteosinteze kostiju dijelimo u dvije osnovne skupine: a) stabilne i b) nestabilne. Kod stabilnih osteosinteza postiže se gotovo apsolutno mirovanje među ulomcima uz primarno cijeljenje kosti. Najraširenija i općenito prihvaćena metoda stabilne osteosinteze kostiju je AO-metoda. Poslijeoperacijske poteškoće se relativno često pojavljuju u poslijeoperacijskom periodu, a to su bol, mućnina, povraćanje, štucavica, abdominalna distenzija... Otežavaju oporavak, ali ne ugrožavaju život bolesnika. Poslijeoperacijske komplikacije kao što su hipovolemijski šok, krvarenja, infekcija operativne rane, duboka venska tromboza te respiratorne komplikacije ozbiljan su problem i medicinska sestra treba ih na vrijeme prepoznati te obavijestiti svoj tim kako bi se čim prije počele rješavati. Nakon operacija kuka težnja je što ranijem mobiliziranju pacijenta te kvalitetnoj fizikalnoj rehabilitaciji.