Prehrana je vrlo važan faktor u pojavljivanju većine kroničnih bolesti, pa tako i u nastajanju zloćudnih neoplazmi. Hrana koju konzumiramo može djelovati kao prevencija od obolijevanja ili kod već oboljelih može znatno utjecati na kvalitetu života i na napredovanje bolesti. Onkološki bolesnici imaju poseban režim prehrane jer njihov organizam zahtjeva veće količine kalorija i proteina kako bi se mogao boriti protiv učinaka malignih alteracija. Hormoni kao što su citokini i odgovarajući hormoni rasta, povezani su sa metaboličkim promjenama koje se javljaju uz određeno nutricijsko stanje. Kod velikog broja onkoloških bolesnika već pri postavljanju dijagnoze uočavamo značajan gubitak tjelesne mase, masnog tkiva, a osobito proteina uz naglašenu upalnu aktivnost. Takvo tjelesno propadanje u onkoloških bolesnika nazivamo sindromom tumorske kaheksije, uz često prisutnu anoreksiju. Najčešći problemi vezani uz prehranu koji se javljaju kod onkoloških pacijenata su promjene okusa, mučnina i povraćanje, upala sluznice usne šupljine i teško gutanje. Cilj nadzora medicinske sestre je utvrditi stupanj mučnine/ povraćanja, utvrditi druge poremećaje prehrane te tako pridonijeti održavanju tjelesne težine u pacijenata. Potrebno je savjetovati pacijenta o pravilnijoj prehrani tijekom kemo/radioterapije te poznavati načela primjene enteralne, odnosno parenteralne prehrane. Tumorska kaheksija značajno utječe na proces liječenja bolesnika i stopu preživljavanja. Standardnom nutritivnom potporom nije moguće zaustaviti tjelesno propadanje. U segmentu kliničke prehrane unatrag nekoliko godina osobito se propituje svrhovitost primjene eikozapentaenske kiseline (EPA) i megestrol-acetata (MA) u liječenju onkoloških bolesnika. Liječenje onkoloških bolesnika mora biti temeljeno na multidisciplinarnom pristupu, a provodi se u specijaliziranim onkološkim centrima. Po završetku specifičnog onkološkog liječenja daljnje praćenje uglavnom provode onkolozi, ali je uloga liječnika primarne zdravstvene zaštite (PZZ) sve značajnija i potrebno ju je jasno definirati. Sestrinska skrb ovih pacijenata zahtijeva temeljiti, sistematizirani, cjeloviti i individualizirani sestrinski pristup uz primjenu kvalitetne i standardizirane sestrinske dokumentacije, te postupaka i edukacije oboljelih kao i njihove obitelji.