Abstract | Radio je kao medij preţivio i izdrţao ţestoku televizijsku konkurenciju.Sredinom prošlogstoljeća, kad je televizija nahrupila svom snagom, radio se morao drugačije pozicionirati.Primjerice, u Americi su velike radijske mreţe odjednom postale televizijske, a radijski semedij morao spustiti na lokalne razine. MeĎutim, odlično se snašao i ubrzo afirmirao u novim,manjim sredinama.Danas u Hrvatskoj imamo oko 155 radijskih koncesionara koje, kolokvijalno, zovemoprivatnicima što nije u potpunosti točno. Dio njih, naime, ima u vlasničkoj strukturi lokalneorgane uprave, a što se prema riječima stručnjaka, ne bi smjelo. Većinu koncesionara čineradiji s komercijalnim usmjerenjem. Od navedene brojke, svega ih se pet opredijelilo zaneprofitni radijski program. MeĎu koncesionarima su tri radija s nacionalnom čujnošću(Otvoreni, Narodni i Hrvatski katolički radio), a najbrojniju grupu čine lokalni radiji kojiemitiraju za područje nekog grada ili općine.U Hrvatskoj je 49 lokalnih radija u čijim se vlasničkim strukturama nalaze organi uprave.Nekoliko ih je čak i u većinskom vlasništvu. Ovaj se problem vuče još iz devedesetih godina iništa se još uvijek nije promijenilo. Vlasnička struktura moţe, ali čak i ne mora, utjecati naprogramske sadrţaje.U većini komercijalnih radijskih programa glazba čini dominantan sadrţaj. Uz nju, gotovoreda radi, svaki sat moţemo čuti i kratke vijesti. Zapravo, toliko kratke i neupadljive da ihgotovo i prečujemo. Ostatak govora svodi se na reklame, nagradne igre, informacije ovremenu, stanje u prometu i poneku trivijalnost.Danas, lokalne radio stanice često su vrlo teško samoodrţive zbog promjene struktureslušateljstva i dostupnosti novih medija, no radio za razliku od dnevnih tiskovina još ima nekeprednosti koje ga i dalje drţe na površini. |