Dekubitus ili tlačni vrijed poznat je još odavna. Nalazi se na egipatskim mumijama, ali nažalost i danas je prisutan kod teških, nepokretnih ili bolesnika bez svijesti, nakon operativnih zahvata itd. Njegova pojava je odnedavno značila „početak kraja života“ pa se kroz stoljeća, sve do danas, mogla naći poznata uzrečica: „Ja ću ti ranu previti, a Bog će te izliječiti“. Dekubitus je veliki zdravstveni i ekonomski problem bolesnika, ustanove u kojoj se liječi, obitelji i šire društvene zajednice. Da bi se dekubitus uspješno liječio potreban je multidisciplinarni i holistički pristup svakom pojedinom bolesniku. Holistički pristup podrazumijeva brigu za bolesnika kao cjelinu, tj. brigu za dekubitalnu ranu kao i brigu za potrebe cjelokupnog organizma. Još od davnine poznato je da bolesnik dobije dekubitus isključivo u rukama medicinskog osoblja. I danas, kada se postavi pitanje je li dekubitus liječnički problem ili problem medicinskog osoblja, u 88% slučajeva je to problem zdravstvenih radnika. Na pitanje tretira li se dekubitus od strane liječnika, odgovori su bili u odnosu 1:5 da se time bave medicinske sestre. U principu svaku privremenu ili trajnu imobilnost treba shvatiti kao mogućnost nastanka dekubitusa. Dekubitus je promjena na bolesniku za koju se često pogrešno smatra da je promjena na koži u smislu stvaranja nekroze i propadanja tkiva koje zahvaća različite slojeve prodirući u dubinu. Na temelju tih promjena stvorena je klasifikacija dekubitusa u 4 stadija. Svaki stadij ima svoje osobine, tijek liječenja i komplikacija koje se moraju pravovremeno detektirati i čije se napredovanje mora pokušati spriječiti, tako da je algoritam liječenja poznat i propisan uz pretpostavku da su medicinski djelatnici upoznati s problemima dekubitusa. Svaka improvizacija u pravilu jamči neuspjeh. Današnje liječenje temelji se na poznavanju patofiziologije rane i primjeni modernih sredstava za lokalno liječenje.