| Abstract | Depresija je prepoznata kao najčešći poremećaj mentalnog zdravlja starije životne dobi. Depresija ne uzrokuje samo povećanje morbiditeta nego i povećanje smrtnosti. Bolest je koju karakterizira sniženo raspoloženje pod utjecajem čega se mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe. Tipični simptomi depresije su žalost, beznađe, tjeskoba, utučenost, neraspoloženje, slabost, bezvoljnost, sumnje u sebe, potištenost, gubitak interesa i zadovoljstava, smanjenje energije te povećano umaranje. Ostali simptomi koji mogu biti prisutni su poremećen san, smanjen apetit, smanjena koncentracija i pažnja, smanjeno samopoštovanje i samopouzdanje, ideje krivnje i bezvrijednosti, sumoran i pesimističan pogled na budućnost te ideje o samoozljeđivanju ili suicidu. Loše fizičko zdravlje odavno je prepoznato kao jedan od najvažnijih faktora rizika za depresiju kod osoba starije životne dobi. Također, umirovljenje, gubitak radne uloge, stres, gubitak bliske osobe, proces žalovanja su uzroci razvoja depresivnih simptoma. Ipak, depresija kod osoba starije životne dobi u velikoj je mjeri povezana s tjelesnim bolestima. Tjelesna bolest i depresija mogu se javiti istovremeno, no depresija se može javiti i kao posljedica tjelesne bolesti ili kao popratni efekt terapije lijekovima. Liječenje depresije započinje nakon dobro provedene dijagnostike, posebno se bazirajući na intenzitet depresije (blaga, umjerena, teška) prateći i komorbiditet. U liječenju depresivnih stanja treba se pridržavati osnovnih smjernica kao što su dovoljno dugo liječenje s odgovarajućim dozama lijekova, izbor antidepresiva u skladu sa sigurnosnim profilom i kliničkom slikom, redovito kombiniranje psihofarmakoterapije i psihoterapije te provođenje kvalitetne evaluacije. Prevencija suicida glavni je cilj liječenja osoba starije životne dobi. Unatoč saznanjima da su antidepresivi i psihološke intervencije jednako učinkoviti u starijih bolesnika, kao i u mladih odraslih osoba, depresija u starijih osoba nedovoljno je liječena uglavnom zato što nije adekvatno dijagnosticirana. |
| Abstract (english) | Depression is recognised as the most common mental health disorder in the elderly. It does not only increase the morbidity, but it increases the mortality as well. Depression is an illness characterised by the depressed mood, causing changes in the overall thinking, observation, physical condition, behaviour and social functioning. The common depression symptoms are sadness, hopelessness, anxiety, dejection, indisposition, nausea, passiveness, self-doubt, despondency, loss of interests and sources of pleasure, lack of energy and increased tiredness. Other possible symptoms include sleep deprivation, loss of appetite, concentration and attention difficulties, loss of self-esteem and self-confidence, feelings of guilt and worthlessness, gloomy and pessimistic view of the future, and self-harming and suicidal thoughts. Poor physical health has long been recognised as one of the most important risk factors of depression in elderly people. Also, retirement, loss of workforce, stress, loss of a loved one and the grieving process cause the development of depressive symptoms.However, depression in the elderly is largely associated with physical illnesses.Physical illness and depression can develop at the same time, but depression can also appear as a consequence of a physical ilness or as a side effect of medications.Depression treatment begins after well-conducted diagnostics, based particularly on the intensity of depression (mild, moderate, severe) and comorbidity.In the treatment of depression conditions, some basic guidelines must be followed, such as sufficient treatment with an appropriate dosage of medication, the choice of antidepressants in accordance with the safety profile and clinical picture, regular combination of psychopharmacotherapy and psychotherapy, and the conduction of quality evaluation.Suicide prevention is the main goal of treatment among the elderly.Despite the knowledge that antidepressants and psychological interventions are equally effective in older patients and young adults, depression in the elderly is insufficiently treated mainly because it is not adequately diagnosed. |
