„(...) društveni mediji potiču polariziranije ponašanje, što dovodi do zahtjeva za više senzacionaliziranog sadržaja ili običnih laži“ (Pomerantsev 2019: 146). Budući da živimo u razdoblju lako dostupnih informacija, teško je razlučiti koje su od njih točne, a koje pogrešne. Usto, radio je jedan od najpopularnijih i najdostupnijih medija. Ovaj rad istražuje tri odabrane radio postaje te njihovu programsku shemu, odnosno način na koji u informativnom programu koriste alate za provjeru točnosti, ili kraće rečeno fact-checking alate. Radio je specifičan medij, čija se distribucija informacija uvelike razlikuje od televizije i tiska. Njegov glavni alat je zvuk kojim mora dočarati sve što televizija može slikom, kao i tisak. Radio je vrlo brz medij, dovoljan je jedan poziv i već imate vijest koja može biti direktno puštena u eter. Voditelji na radio postajama su osobe koje moraju privući pažnju slušatelja i uz urednike, nose odgovornost za informacije koje izgovore. Lažne vijesti su razvojem interneta postale globalni problem jer se šire vrlo brzo i lako. Opasne su i za pojedince i za čitave zajednice jer mogu dovesti slušatelja u zabludu, a i smanjiti povjerenje u radio kao medij. Kako bi se spriječio pad povjerenja u medije, i posljedično u demokraciju u cjelini, kreirani su razni alati za provjeru točnosti, fact-checkeri koji djeluju na razini većih i manjih zajednica, a i globalno. U radu se analiziraju tri hrvatske radio postaje, detaljno je objašnjen fenomen i kontekst lažnih vijesti i postupak provjere točnosti – i kao društveni proces, i kao postupak u njihovim redakcijama. U zaključku završnog rada prikazani su podaci o svakoj radio postaji i načinu na koji provjeravaju vjerodostojnost činjenica.