| Abstract | Uvod i cilj: Prijelomi femura su česta i ozbiljna ozljeda kod osoba starije životne dobi, s značajnim fizičkim i psihološkim posljedicama. Takvi prijelomi često rezultiraju dugotrajnim oporavkom, smanjenjem mobilnosti, gubitkom neovisnosti i značajno povećanim rizikom od smrtnosti unutar prve godine nakon ozljede. S obzirom na rastuću populaciju starijih osoba, očekuje se eksponencijalni porast broja prijeloma femura, što će dodatno opteretiti zdravstveni sustav. Osim fizičkih komplikacija, značajan izazov predstavlja i upravljanje psihološkim posljedicama ovih ozljeda, kao što su depresija, anksioznost i delirij. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati psihološke posljedice prijeloma femura kod starijih osoba te identificirati odrednice liječenja koji mogu dovesti do potrebe za psihijatrijskim intervencijama tijekom hospitalizacije.
Metode: Istraživanje je provedeno kao retrospektivna analiza medicinske dokumentacije pacijenata hospitaliziranih u Općoj bolnici Koprivnica zbog prijeloma femura. U istraživanje su uključeni pacijenti stariji od 60 godina s dijagnozama prema MKB-10 klasifikaciji: S72, S72.0, S72.1 i S72.2. U uzorak je bilo uključeno 82 ispitanika. Prikupljeni podaci obuhvaćali su sociodemografske informacije, anamnezu mentalnih poremećaja (F00 – F99), ocjenu stanja svijesti prije i nakon operacije, konzilijarne preglede psihijatra, primjenu psihoaktivnih lijekova, mjere zaštite, duljinu hospitalizacije i vrstu primijenjene anestezije. Statistička analiza provedena je korištenjem deskriptivne i inferencijalne statistike, pri čemu su korišteni odgovarajući testovi za procjenu statistički značajnih povezanosti među varijablama.
Rezultati: Istraživanje je obuhvatilo 82 ispitanika, većinom ženskog spola (70,7%), s prosječnom dobi od 78,62 godine. Prosječna duljina hospitalizacije iznosila je 11,5 dana. Od ukupnog broja ispitanika, 20,7% imalo je već dijagnosticirane mentalne poremećaje pri prijemu u bolnicu, dok je 53,7% pacijenata koristilo psihoaktivne lijekove postoperativno, uključujući one bez prethodne dijagnoze mentalnih poremećaja. Utvrđena je statistički značajna povezanost između spola i dijagnoze mentalnih poremećaja, pri čemu su muški pacijenti češće imali prethodno dijagnosticirane mentalne poremećaje. Nadalje, bolesnici s prethodnim psihijatrijskim dijagnozama češće su bili podvrgnuti konzilijarnim pregledima psihijatra tijekom hospitalizacije te su češće koristili psihoaktivne lijekove i dodatne mjere zaštite. Nije potvrđena statistički značajna povezanost između dobi pacijenata i postoperativne dezorijentiranosti. Također, duljina hospitalizacije nije pokazala povezanost s povećanom potrebom za konzilijarnim pregledima psihijatra. Međutim, utvrđena je statistički značajna povezanost između vrste anestezije (opća anestezija) i povećane potrebe za konzilijarnim pregledom psihijatra, iako nije pronađena veza između anestezije i postoperativne dezorijentiranosti. Kod 15% pacijenata bez prethodno dijagnosticiranih psihijatrijskih poremećaja, tijekom hospitalizacije se pojavila potreba za konzultacijom s psihijatrom, što ukazuje na značajan utjecaj prijeloma femura na pogoršanje mentalnog funkcioniranja.
Rasprava/zaključak: Pacijenti s prethodno dijagnosticiranim mentalnim poremećajima češće zahtijevaju konzilijarne preglede psihijatra i primjenu psihoaktivnih lijekova tijekom hospitalizacije, što naglašava potrebu za kontinuiranim praćenjem njihovog mentalnog stanja. Međutim, značajan je i postotak pacijenata bez prethodne psihijatrijske anamneze koji tijekom hospitalizacije razvijaju potrebu za psihijatrijskim pregledima, primjenom psihoaktivnih lijekova i dodatnim mjerama zaštite. U budućnosti bi korištenje standardiziranih alata za procjenu mentalnog stanja pacijenata, poput GDS-a, MMSE-a ili CAM-a, omogućilo dosljedniju i objektivniju procjenu psiholoških učinaka prijeloma femura. Nedostatak ovih alata može dovesti do varijabilnosti u dijagnozi i liječenju, što otežava usporedivost podataka s prethodnim istraživanjima. Preporuka za buduća istraživanja je primjena ovih alata kako bi se unaprijedila kvaliteta psihijatrijske skrbi i optimizirali terapijski ishodi. |
| Abstract (english) | Introduction and Aim: Femur fractures are a common and serious injury in the elderly population, with significant physical and psychological consequences. Such fractures often result in prolonged recovery, reduced mobility, loss of independence, and a significantly increased risk of mortality within the first year after the injury. Given the growing elderly population, an exponential increase in the number of femur fractures is expected, which will further strain the healthcare system. In addition to physical complications, managing the psychological consequences of these injuries, such as depression, anxiety, and delirium, presents a major challenge. The aim of this study was to investigate the psychological consequences of femur fractures in the elderly and to identify treatment factors that may lead to the need for psychiatric interventions during hospitalization.
Methods: The study was conducted as a retrospective analysis of medical records of patients hospitalized at the General Hospital of Koprivnica due to femur fractures. The study included patients over 60 years old with diagnoses according to the ICD-10 classification: S72, S72.0, S72.1, and S72.2. A total of 82 subjects were included in the sample. Data collected included sociodemographic information, a history of mental disorders (F00 – F99), consciousness status before and after surgery, psychiatric consultations, the use of psychoactive drugs, protective measures, length of hospitalization, and the type of anesthesia used. Statistical analysis was performed using descriptive and inferential statistics, with appropriate tests used to assess statistically significant associations between variables.
Results: The study included 82 subjects, mostly female (70.7%), with an average age of 78.62 years. The average length of hospitalization was 11.5 days. Of the total number of subjects, 20.7% had previously diagnosed mental disorders upon admission to the hospital, while 53.7% of patients used psychoactive drugs postoperatively, including those without a prior diagnosis of mental disorders. A statistically significant association was found between gender and the diagnosis of mental disorders, with male patients more frequently having previously diagnosed mental disorders. Furthermore, patients with prior psychiatric diagnoses were more likely to undergo psychiatric consultations during hospitalization and were more likely to use psychoactive drugs and additional protective measures. No statistically significant association was found between the age of the patients and postoperative disorientation. Additionally, the length of hospitalization was not associated with an increased need for psychiatric consultations. However, a statistically significant association was found between the type of anesthesia (general anesthesia) and the increased need for psychiatric consultations, although no association was found between anesthesia and postoperative disorientation. In 15% of patients without previously diagnosed psychiatric disorders, the need for psychiatric consultation arose during hospitalization, indicating a significant impact of femur fractures on the deterioration of mental functioning.
Discussion/Conclusion: Patients with previously diagnosed mental disorders more frequently require psychiatric consultations and the use of psychoactive drugs during hospitalization, which highlights the need for continuous monitoring of their mental health. However, a significant proportion of patients without a prior psychiatric history also develop the need for psychiatric consultations, the use of psychoactive drugs, and additional protective measures during hospitalization. In the future, the use of standardized tools for assessing the mental state of patients, such as the GDS, MMSE, or CAM, would ensure more consistent and objective evaluation of the psychological effects of femur fractures. The lack of such tools may lead to variability in diagnosis and treatment, complicating the comparability of data with previous studies. The recommendation for future research is the application of these tools to improve the quality of psychiatric care and optimize therapeutic outcomes. |
