Poremećaji raspoloženja su karakterizirani gubitkom osjećaja za kontrolu raspoloženja i subjektivnim doživljajem velike patnje. Bipolarni poremećaj raspoloženja ili bipolarni afektivni poremećaj (BAP), u povijesti je bio već vrlo dosta precizno opisan, ali je tek u novije vrijeme izdvojen kao zasebna dijagnostička kategorija. On se kao takav odlikuje ponavljanim tj. cikličnim smjenjivanjima epizoda manije i depresije sa različitom učestalošću i različitim intenzitetom. Karakteriziran je izmjenama povišenog (manija ili hipomanija) i sniženog raspoloženja (depresija) što posljedično dovodi do disfunkcionalnosti u raspoloženju i aktivnostima. Taj kronični poremećaj spada među 10 najvećih svjetskih javnozdravstvenih problema i dovodi do značajnog pada psihosocijalnog funkcioniranja i smanjene kvalitete života, a kada se javlja u mlađoj dobi nepovoljno utječe na tijek školovanja. Također predstavlja rizik za razvoj ovisnosti o psihoaktivnim tvarima te oštećenja u socijalnom i radnom funkcioniranju. Istraživanja pokazuju da oko 20% bolesnika oboljelih od bipolarnog poremećaja izvrši suicid, dok oko 35% pokuša suicid. Postoje dvije grupe simptoma u poremećajima raspoloženja. Jedna grupa su grupa depresivnih simptoma, a druga grupa maničnih simptoma. Depresija nije isto što i tužno raspoloženje nakon što se osobi nešto neugodno dogodilo, nego je to skup različitih simptoma koji dovode do toga da osoba teško obavlja aktivnosti koje je do tada dobro obavljala. Etiologija nije u potpunosti razjašnjena, smatra se da poremećaj nastaje uzajamnim djelovanjem bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Klinička slika ovisi o epizodi u kojoj se bolest nalazi, maničnoj ili depresivnoj. Dijagnoza se postavlja nakon barem dvije odvojene epizode, od kojih je jedna manična, hipomanična ili mješovita epizoda. Osnova liječenja bipolarnog afektivnog poremećaja su psihofarmaci, uz psihoterapiju i psihoedukaciju. Zdravstvena njega bolesnika oboljelih od bipolarnog afektivnog poremećaja je zahtjevna i specifična; zasniva se na općim načelima zdravstvene njege, ali je individualna za svakog pacijenta. Dakle, prevencija relapsa i nove epizode bolesti kao i poboljšanje kvalitete življenja predstavljaju najvažnije ciljeve terapije održavanja u bolesnika s bipolarnim afektivnim poremećajem. Pri tome, medicinska sestra ima svoju važnu ulogu. Medicinska sestra prati i prepoznaje simptome bolesti te se uključuje u liječenje. Pomaže pacijentu i potiče ga za očuvanje zdravlja, pomaže kod komunikacije i podrška je u suočavanju sa stresom. Također, njena je uloga da upozori pacijenta i njegovu obitelj na moguće posljedice bolesti i prepoznavanja ponovnog povratka bolesti.