Fizička aktivnost, u vidu rekreacije, poprima sve veći značaj u društvu. Otvaraju se nove teretane, sportski centri, i sve više ljudi priča o ovom ozbiljnom problemu. Bilo da „surfamo“ Internetom ili šetamo, ne možemo izbjeći članke ili razgovore koji nas osvještavaju o pretilosti, pasivnosti mladih i brojnim bolestima koje su posljedica mirovanja. Živimo u globaliziranom svijetu te nas od svake destinacije dijeli tek nekoliko koraka, a od svake informacije nekoliko klikova mišem; čini se kako smo i mi, zdravstveni djelatnici, zaboravili važnost rekreacije. Mi koji trebamo prezentirati zdrav stil života kao da smo se nekako stopili sa stavom većine na ovu temu. Iako pričamo o prednostima kretanja i rekreacije, sami to ne činimo. Možda na nama počiva još veća odgovornost zbog teorije koju posjedujemo, a ne upražnjavamo je. Zašto bi onda drugi to činili? Svjesno organizam činimo pogodnim staništem najrazličitijih bolesti, od kojih mnoge završavaju kobno. Zašto cijenimo svoje zdravlje toliko malo? Zašto ga cijenimo tek kada ga izgubimo? Zar nije jednostavnije spriječiti nego liječiti? Ovo su neka od pitanja koja želim da si svatko od nas postavi. Cilj ovoga rada jest istražiti koliko se studenti studija sestrinstva bave fizičkom aktivnošću te kakvi su njihovi stavovi o njoj, ali i ujedno podići svijest o istoj, pokazati prednosti (fiziološke, socijalne) koje fizička aktivnost nudi te ih motivirati na rekreaciju bilo putem rekreacijskih centara ili samostalno.