Pojam seksualnosti odnosi se na samu jezgru ljudskog bića koja uključuje spol, rod i rodni identitet, seksualnu orijentaciju, eroticizam, emocionalnu privrženost i ljubav te reprodukciju. Sama seksualnost nije samo nagonski ili fiziološki fenomen, ona predstavlja nešto puno više od toga. Seksualnost se može izražavati kroz misli, fantazije, želje, vjerovanja, stavove i aktivnosti. Upravo zbog toga se o njoj malo govori, a posebice u našoj, zapadnoj kulturi. U brojnim se kulturama seks smatra lošim jer ljudi misle kako je seksualna aktivnost potvrda da su tjelesne potvrde iznad duhovnih. Podrijetlo tih dualističkih ideja predmet je brojnih znanstvenih istraživanja posljednjih nekoliko desetljeća. Te su ideje najvjerojatnije bile duboko u svijesti najstarijih indoeuropskih naroda. Diskurs o represiji, tj. potiskivanje govora o seksu i dalje se dobro održava. Seksualna prodika se već desecima godina prožima kroz naša društva. Otac psihoanalize, Sigmund Freud, svojom je psihoanalizom dao uvid u područje seksualnosti; on je na seks gledao kao na snažnu psihološku i biološku snagu. Također, tvrdio je kako seks nema isključivo prokreativnu funkciju. Prema Freudu, povijest čovjeka je povijest njegova potiskivanja. Kultura ne ograničava samo društvenu i biološku egzistenciju nego i samu njegovu nagonsku strukturu. Freud je smatrao kako je takvo ograničenje preduvjet napretka. Ljudski se nagoni moraju odvratiti od svoga cilja, jer civilizacija počinje kad se primarni cilj, tj. zadovoljenje potreba odbaci. Životinjski porivi postaju ljudski nagoni pod utjecajem vanjske zbiljnosti. Životinjski čovjek postaje ljudsko biće samo temeljitim preobražajem njegove prirode koji zahvaća nagonske ciljeve i vrijednosti. Seksualnost, dakle, označava dimenziju ličnosti, a ne samo sposobnost osobe za erotsko reagiranje. Seksualnost bi trebala biti stavljena u središte snažnog zahtjeva za znanjem te bi se o njoj trebalo više javno govoriti.