Infekcije urotrakta su česte infekcije u djece a osobito kod djece mlađe od 2 godine. Uglavnom završavaju dobro ali u ranom djetinjstvu mogu dovesti i do stvaranja trajnih ožiljaka na bubrezima, pogotovo kada su udružene sa kongenitalnim anomalijama urotrakta. Kongenitalne anomalije urotrakta kod djece su vrlo česte, čine oko 30% svih anomalija i oko 40% slučajeva svih bubrežnih bolesti. Većina kongenitalnih anomalija urotrakta su opstruktivne prirode a najvažniji su stenoza pijeloureteralnog segmenta, vezikoureteralni refluks (VUR) i valvula stražnje uretre. Obično se otkriju tijekom obrade zbog uroinfekcije. Ukoliko se na vrijeme ne poduzmu adekvatne mjere dolazi do ponovljenih infekcija i do propadanja bubrežnog parenhima. Najčešći uzročnici uroinfekcija su gram - negativni uglavnom crijevni mikroorganizmi. E coli je odovorna za 90% uroinfekcija a gram - pozitivni uzročnici posebno stafilokoki predstavljaju 5 – 7 %slučajeva. Dijagnostičke metode su UZV, CT, MR, radiološke pretrage, cistoskopija, urodinamika. Osnovni nalaz kojim se potvrđuje uroinfekcija je nalaz bakteriurije koju prati leukociturija. Ostali znakovi i simptomi ovise o dobi djeteta i o dijelu urotrakta koji je zahvaćen a mogu biti disurija, polakisurija, temperatura itd. Većina kongenitalnih anomalija zahtijeva kiruršku korekciju. Terapija uroinfekcije provodi se antimikrobnim sredstvima 10-14 dana. Cilj je sterilizirati mokraću što se postiže nakon 48-72 h ukoliko je terapija odgovarajuća. Nakon toga slijedi profilaksa koja se provodi 1-2 godine. Glavna uloga medicinske sestre je pratiti i promatrati dijete, uočavati promjene koje govore o poboljšanju ili pogoršanju. Poduzimati adekvatne postupke u skladu sa kompetencijama te prepoznati komplikacije.