U radu se opisuje opći mehanizam djelovanja i izvedba šljunčanih pilota, te analiziraju i uspoređuju četiri metode proračuna šljunčanih pilota: Jednostavna elastična metoda, Elastična metoda (Balaam & Booker, 1981), Elasto-plastična metoda (Pulko & Majes, 2005) i Priebeova metoda (Priebe, 1976), od kojih je svaka popraćena primjerom proračuna kojim se dobivaju procijenjene vrijednosti slijeganja, te parametri čvrstoće ojačanog tla. Tlo ojačano šljunčanim pilotima najčešće se primjenjuje u zemljama koje imaju velike površine mekog tla, npr. obalna područja Indije i jugoistočne Azije. Takvo tlo ima malu nosivost i veliku stišljivost, što često rezultira velikim slijeganjima uz visoki likvefakcijski potencijal. Za temeljenje visokih građevina najčešće se koriste betonski ili čelični piloti, dok se za niske građevine, spremnike tekućina i prometnice koriste šljunčani piloti koji predstavljaju ekonomično rješenje smanjenja slijeganja i povećanja nosivosti temeljnog tla.

This paper describes general principles of soil improvement using stone vibro piles, as well as four design methods: Simple elastic method, Elastic method (Balaam & Booker, 1981), Elasto-plastic method (Pulko & Majes, 2005) and Priebe's method (Priebe, 1976). Each method is followed by calculation examples that result in settlement predictions and soil parameters of improved soil. Stone vibro piles are typically used in countries with large areas of soft terrains, for example coastal parts of India and southeast Asia. Soft soils have low bearing capacity and high compressibility that under load result in high settlement values and liquefaction potential. Large structures on soft soil usually require concrete or steel pile foundation, while soil improvement using stone vibro piles can be used for smaller structures and storage tanks as an economic solution for settlement reduction and improving bearing capacity of underlying soil.