| Abstract | U ovom radu opisana je problematika oštećenja, odnosno pareze plexusa brachialisa kod novorođenčadi. Plexus brachialis ili ručni živčani splet nastaje od korjenova pet spinalnih živaca – četiriju vratnih (C5-C8) i jednog prsnog (Th1). Oštećenja PB-a mogu nastati prenatalno, perinatalno i postnatalno, isto tako, postoje i brojni faktori rizika za nastanak oštećenja plexusa brachialisa: faktori rizika od strane djeteta, faktori rizika od strane majke, faktori rizika tijekom i nakon poroda. Klinička slika vidljiva je odmah po rođenju te je individualna i specifična za svako dijete, a težina ozljede klasificira se prema oštećenim korjenovima plexusa brachialisa: gornji tip lezije, srednji „prošireni“ tip lezije, donji tip lezije i kompletna lezija. Kod postavljanja dijagnoze lezije PB-a važno je detaljno uzimanje anamneze, a daljnji dijagnostički postupak obuhvaća klinički pregled, elektrodijagnostičke i radiološke postupke te razne dijagnostičke pretrage. Fizioterapijski pristup kod djece s oštećenjem plexusa brachialisa provodi se najprije kroz evaluaciju, da se raznim skalama i testovima utvrdi senzorna i motorna funkcija te da se ona prati kasnije kroz habilitaciju, odnosno terapiju. Nakon evaluacije stupa se u izradu individualnog habilitacijskog plana i programa. Osnovni elementi habilitacijskog tretmana sastoje se od pozicioniranja i baby handlinga, fizikalne terapije (kineziterapija, neurorazvojna terapija – Bobath koncept, Vojta koncept, senzorno osvješćivanje, elektrostimulacija, EMG biofeedback, hidroterapija, termoterapija, Botulinum toxin, edukacija roditelja), radne terapije, defektološko pedagoškog rada, kinezitapinga i operativnog liječenja. Ciljevi habilitacije odnose se na povratak senzorne i motoričke kontrole, održavanje i povećanje opsega pokreta, poticanje bilateralne funkcionalne aktivnosti, povećanje mišićne snage i sprječavanje nekih sekundarnih komplikacija. Kao mjerilo prognoze uzima se oporavak spontane motorike, ali i vrijeme kada dolazi do povratka neke funkcije. Prognoza naravno da ovisi i o tipu lezije i stupnju oštećenja živca. Postoje brojne mogućnosti i elementi habilitacije te treba izabrati one terapijske tretmane i postupke koje pacijentu najviše odgovaraju u tom trenutku. Uspjeh habilitacije ovisi o brojnim faktorima. |
| Abstract (english) | This work describes the problem of damage to, that is the paresis of, the plexus brachialis in newborns. The plexus brachialis, i.e. the brachial plexus, develops out of five spinal nerves – four cervical (C5-C8) and one thoracic nerve (Th1). Damage to the PB can occur prenatally, perinatally and postnatally. A number of risk factors exist concerning the damage of the plexus brachialis: the child risk factors, the mother risk factors, and the risk factors during and after childbirth. The clinical picture is visible immediately post childbirth and is individual and specific to every child. The severity of injury is classified according to the damaged roots of the plexus brachialis: upper brachial plexus lesion, “middle” brachial plexus lesion, lower brachial plexus lesion, and whole brachial plexus lesion. While diagnosing a lesion of the PB, it is important to get a detailed anamnesis, while the further diagnostic process includes a clinical examination, electrodiagnostic and radiological procedures, and various diagnostic examinations. A physiotherapeutic approach to children suffering from damage to the plexus brachialis is firstly carried out through an evaluation using various scales and tests to determine the sensory and motor function and to keep track of it throughout habilitation, that is therapy. After evaluation follows the creation of an individual habilitation plan and program. Base elements of a habilitation treatment include positioning and baby handling, physical therapy (kinesitherapy, neuro-developmental therapy – Bobath concept, Vojta concept, electrostimulation, EMG biofeedback, hydrotherapy, thermotherapy, Botulinum toxin, parental education), occupational therapy, kinesiotaping and operational treatment. The goals of habilitation are to restore sensory and motor control, maintenance and increase in movement range, encouraging bilateral functional activity, increase in muscle strength and prevention of secondary complications. As a measure of prognosis, recovery of spontaneous motor skills and time until the return of some function is taken into account. The prognosis also depends on the type of lesion and degree of damage to the nerve. Numerous possibilities and habilitation elements exist, and the therapeutic treatments that suit the patient at any given moment should be chosen. The success of habilitation depends on numerous factors. |
