Razvoj informacijsko-komunikacijske tehnologije, pokrenuo je i omogućio muzejima širu promidžbu i dvosmjernu komunikaciju s publikom. Disciplinarni temelj muzeologije u polju informacijskih i komunikacijskih znanosti vidljiv je u samim strukturama široko rasprostranjenih sustava za organizaciju i prezentaciju muzeja i građe koju posjeduje. Do upotrebe informacijsko-komunikacijske tehnologije, komunikacija u muzejima bila je uglavnom jednosmjerna. Rezultat komunikacije koji je kroz izložbu posredovan publici mogao se iščitati refleksijom na postavljenu izložbu i ponekom zabilješkom u knjizi dojmova. Stoga se ova doktorska disertacija bavi oblicima komuniciranja muzeja i kulturne baštine koja se u njima čuva. Posebno su obrađene i analizirane promjene komunikacijskih obrazaca i komunikacijskih kanala kroz migraciju artefakata u digitalni prostor. O inovativnim oblicima komuniciranja muzeja s publikom u empirijskom istraživanju prikupljena su mišljenja, stavovi i prijedlozi stručnjaka, kustosa i muzeologa. Također je anketnim ispitivanjem obrađen i ciljani uzorak publike koji posjećuju muzeje, bilo virtualno putem društvenih mreža, bilo u realnom vremenu u samom muzeju odnosno izložbi. Ne postoji niti jedan aspekt rada muzeja koji nije povezan s komunikacijom. Znanstveni doprinos ovog rada je stvaranje holističkog modela muzejskog komuniciranja s javnosti (publikom). Sukladno razvoju ICT-a utjecaj na rad i položaj muzeja u suvremenom svijetu se mijenja i u pogledu muzejskih komunikacijskih medija i u pogledu obrazaca promidžbe muzeja, a posebno se mijenja odnos s posjetiteljima. Bežična digitalna tehnologija postala je dostupna većini stanovništva i utjecala je na promjenu položaja muzejske publike koja od pasivnog konzumenta postaje aktivni sudionik i sukreator muzejskih projekata i aktivnosti, što je komunikaciju muzeja s društvenom zajednicom proširilo i obogatilo. Daljnji znanstveni doprinos informacijskim i komunikacijskim znanostima jest razvijanje muzejske komunikacije kao grane informacijskih i komunikacijskih znanosti koja bi uključivala sve sastavnice – grane informacijskih i komunikacijskih znanosti do sada: muzeologiju, komunikologiju, odnose s javnošću, informatiku, informacijske sustave, te arhivistiku i dokumentalistiku. Uloga muzeja se dramatično promijenila u posljednjih nekoliko decenija. Zbog kontinuiranog razvoja moderne tehnologije (ICT) i entuzijazmom koji proizlazi iz dolaska ere digitalizacije, tradicionalnog modela muzeja na trodimenzionalnim eksponatima i artefaktima, trenutno ostavlja dovoljno prostora za nova tehnološka poboljšanja, potičući muzejske institucije da revolucioniraju svoju ulogu u društva u potpunosti. Danas muzeji služe brojnim raznolikim namjenama. Ne samo što jesu i postaju javno mjesto okupljanja ljudi iz okoline, ali služe i važnim istraživačkim ciljevima, postajući sve dostupniji za sve veći broj amaterskih istraživača i znanstvenika. Iz tih razloga, muzeji su sada postali dominantna ekonomska snaga u globalnom društvenom krajoliku. To neizbježno potiče muzejske djelatnike da se bave jedinstvenim i inovativnim pristupima koji im dopuštaju međusobno djelovanje i suradnju s drugom sličnim institucijama u svijetu, da se bave posjetiteljima, njihovim interesima i potrebama, te očekivanjima, okolnim okruženjem, a istovremeno krećući se prema svojoj glavnoj misiji: stvaranju kulturne vrijednosti za dobrobit nacije i ljudske populacije uopćeno. Od muzeja se očekuje stalni angažman u poduzimanju sve inovativnijih aktivnosti jer oni moraju imati kapacitet da djeluju na održiv način, interaktivno i angažirano, ne samo s obzirom na njihovu javnost – publiku nego i na cjelokupno društvo.Upravo u ovom slučaju inovativni alati, kao što su nove informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) definitivno imaju središnju ulogu u procesu promjena, pozicionirajući se kao glavne odrednice stalnog i nadolazećeg transformacijskog vala koji obuhvaća sve institucije kulturne baštine. Pojavom pandemije Covid-19, otvara se novi teren u području „digitalne kulture“, s obzirom na to što je digitalna tehnologija velika pokretačka snaga. Pandemijska kriza pokrenula je procese transformacije u radu muzeja. Kako je pod utjecajem razvoja ICT-a već započeo proces transformacije stvorili su se uvjeti za dugoročne promjene u budućem poslovanju muzeja i ostalih institucija, nositelja kulturnih aktivnosti u društvu. Digitalna evolucija bila je na djelu u obliku povećanih aktivnosti muzeja na društvenim mrežama, u obliku različitih digitalnih inovacija, inicijative za novim obrazovnim i komunikacijskim strategijama. Pokazala je da muzeji trebaju biti spremniji na krizne situacije te dodatno poraditi na svojoj mrežnoj prisutnosti nudeći dobro promišljen, funkcionalan i interaktivan sadržaj.