Akutni poremećaji prehrane u prošlosti su spadali u najvažniji javno zdravstveni problem direktno povezan s niskim higijenskim standardom. Slijedom toga i smrtnost djece je bila visoka. Razumljivo da je zbog tih razloga medicina tražila različite preventivne i terapeutske pristupe kako bi se smanjio taj problem. U akutne poremećaje prehrane ubrajamo akutni proljev, povraćanje i dehidraciju. Proljev je simptom koji bolesnik opisuje bilo kao preveliki broj stolica, ili kao stolice smanjene gustoće ili povećanog volumena. Akutni proljev jedan je od najčešćih simptoma kod djece, a velika većina proljeva u svakodnevnoj praksi uzrokovana je akutnom crijevnim infekcijom. Povraćanje je obilnije ispražnjavanje želuca (i nižih dijelova probavnog sustava). Postoje neka obilježja povraćanja koja će u mnogočemu olakšati diferencijalnu dijagnozu,to su: boja i sastav povraćene mase, tip povraćanja, trajanje i recidiviranje povraćanja. Uz proljev i povraćanje redovita popratna pojava je dehidracija. Dehidracija je kliničko stanje smanjenog volumena ekstracelularnog prostora, sa ili bez istovremenog smanjenja ili relativnog povećanja volumena intracelularnog prostora. Nagli i intenzivni gubici vode i elektrolita iz ekstrastaničnog prostora mogu izazvati veoma teške poremećaje sve do hipovolemijskog šoka i cirkulatornih smetnji u vitalnim organima. Stoga klinički znaci dehidracije mogu biti različiti, što uvelike ovisi o dobi djeteta, gubicima vode i elektrolita, koncentraciji elektrolita, posebice natrija u serumu, te da li je gubitak vode i elektrolita proporcionalan ili disproporcionalan. Friedman i suradnici koristili su za procjenu dehidracije 4 kliničke karakteristike – opći izgled, oči, sluznice i suze. U odnosu na to dehidracija može biti blaga, umjerena ili teška, pa već na temelju kliničke slike treba pokušati procijeniti koliki je stupanj tj. koliki je aktualni nedostatak tekućine u organizmu. Najvažnije je procijeniti stanje hidracije organizma. Kod prijema djeteta u bolnicu medicinska sestra mora uzeti sestrinsku anamnezu i status djeteta kako bi mogla planirati zdravstvenu njegu djeteta prema njegovim potrebama i problemima. Medicinska sestra prikupit će podatke o djetetu od roditelja koristeći se metodom intervjua i iz dokumentacije, a status djeteta ustanovit će promatranjem i mjerenjem. Provode se laboratorijske pretrage krvi, stolice i urina, procjena deficita tekućine. Najvažniji ishod pedijatrijske skrbi je poboljšanje zdravlja djeteta. Kako bi djetetu bila pružena najbolja moguća zdravstvena skrb neophodno je da su roditelji uključeni u postupak liječenja. Istraživanja kvalitete zdravstvene skrbi i komunikacije u pedijatrijskom kontekstu pokazuju da roditelji hospitalizirane djece naglašavaju važnost primanja iskrenih i potpunih informacija od djelatnika, izravnog pristupa djelatnicima i brižnog odnosa sa suosjećajnim djelatnicima.