Kao rezultat s jedne strane porasta očekivanoga trajanja života, a s druge strane smanjenog nataliteta, odnosno fertiliteta, došlo je do povećanja udjela starijih osoba u cjelokupnoj populaciji Hrvatske. Sukladno demografskim trendovima kao i razvoju prava osoba starije dobi, posljednjih desetljeća međunarodne organizacije upozoravaju na sve veći problem nasilja nad osobama starije dobi u ustanovama, koji predstavlja osobni i društveni problem. Svjetska zdravstvena organizacija je 2002. godine definirala zlostavljanje osoba starije dobi kao pojedinačan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, koje se događa u bilo kojem odnosu očekivanja i povjerenja, a koje uzrokuje štetu, bol, nepriliku i/ili nevolju starijoj osobi. Nasilje nad osobama starije dobi može se zbivati u privatnosti doma, u ustanovi i strukturalno. Kod osoba smještenih u ustanovama, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, oblačenja, uzimanja lijekova i sl. Svjetska zdravstvena organizacija razlikuje psihičko, tjelesno, materijalno i seksualno zlostavljanje te zanemarivanje. Općenito se može reći da posljedice zlostavljanja osoba starije dobi imaju četiri moguće dimenzije, a to su tjelesna, psihička, društvena i bihevioralna odnosno dimenzija ponašanja. Radi zaštite od zanemarivanja i zlostavljanja osoba starije dobi, nužno je razvijati programe prevencije koji slijede modele javnozdravstvenog pristupa, a koji obuhvaćaju mjere i akcije: na individualnom planu, međusobnim odnosima u neposrednoj okolini, kao i na širem društvenom planu.