Sažetak | Plexus brachialis tvore korjenovi pet spinalnih živaca, četiri vratna i jedan prsni. Korijenovi se udružuju u tri debla: gornje, srednje i donje. Ta se debla zatim dijele na prednji i stražnji dio, gdje prednji dio inervira mišiće fleksore, a stražnji mišiće ekstenzore. Postoje različite vrste oštećenja perifernih živaca kao što su: neuroapraksija, aksonotmeza, avulzija, neuroma i ruptura živca. Etiologija prirođenog oštećenja plexusa brachialisa odnosi se na nekoliko čimbenika. Najčešći uzrok je distocija ramena. Čimbenici rizika za nastanak oštećenja mogu biti od strane majke, od strane djeteta te tijekom i nakon poroda. Klinička slika je vidljiva po rođenju djeteta i strogo je individualna. Može varirati od blagih ispada motorike do potpune mlohave klijenuti. Prema kliničkoj slici postoje četiri podtipa: gornji tip (Erb- Duchenne), srednji „prošireni“ tip, donji tip (Klumpke - Dejerine) i kompletna lezija. Postavljanje dijagnoze oštećenja plexusa brachialisa započinje uzimanjem detaljne anamneze i kliničkim pregledom djeteta. Procjenjuje se ispad motorike te aktivni i pasivni raspon pokreta. Također provode se i elektrodijagnostičke metode gdje su najvažnije elektromiografija i elektroneurografija. U fizioterapijskom pristupu prvo se provodi procjena korištenjem testova mjerenja i ljestvica, a nakon toga pristupa se planiranju i provedbi habilitacije. Habilitacija se provodi strogo individualno. Kod prirođenog oštećenja plexusa brachialisa, habilitacija ima svoje elemente, a to su: pozicioniranje i baby handling, fizioterapija (senzorno osvješćivanje, elektrostimulacija, EMG Biofeedback, Bobath koncept – neurorazvojna terapija, Vojta koncept, liječenje pokretom, primjena ortoza, hidroterapija, Botulin toxin, termoterapija, kinezitaping, i edukacija roditelja. Prognoza ovisi o stupnju samog oštećenja te vrsti lezije, a kao mjerilo kod većine pacijenata uzima se oporavak spontane motorike. |
Sažetak (engleski) | Plexus brachialis is formed by the roots of five spinal nerves, four cervical and one thoracic. The roots unite in three trunks: upper, middle and lower. These trunks are then divided into anterior and posterior parts, where the anterior part innervates the flexor muscles and the posterior part innervates the extensor muscles. There are different types of peripheral nerve damage such as: neuroapraxia, axonotmesis, avulsion, neuroma, and nerve rupture. The etiology of congenital damage to the brachial plexus refers to several factors. The most common cause is shoulder dystocia. Risk factors for damage can be caused by the mother, the child, and during and after childbirth. The clinical picture is visible after the birth of the child and is strictly individual. It can vary from mild outbursts of motor activity to complete limping. According to the clinical picture, there are four subtypes: the upper type (Erb-Duchenne), the middle "expanded" type, the lower type (Klumpke - Dejerine) and the complete lesion. Establishing a diagnosis of damage to the brachial plexus begins with taking a detailed history and clinical examination of the child. Motor impairment and active and passive range of motion are assessed. Electrodiagnostic methods are also performed, the most important of which are electromyography and electroneurography. In the physiotherapy approach, the assessment is first carried out using measurement tests and scales, and then the planning and implementation of the habilitation is approached. Habilitation is carried out strictly individually. In the case of congenital damage to the brachial plexus, habilitation has its own elements, namely: positioning and baby handling, physiotherapy (sensory awareness, electrostimulation, EMG Biofeedback, Bobath concept - neurodevelopmental therapy, Vojta concept, treatment with movement, application of orthoses, hydrotherapy, Botulinum toxin, thermotherapy, kinesitaping, and parent education. The prognosis depends on the degree of the damage itself and the type of lesion, and the recovery of spontaneous motility is taken as the benchmark in most patients. |