Kada govorimo o bojama, zapravo govorimo o osjetu kojeg preko oka dobivamo u mozak te ga na taj način doživljavamo. Doživljaj boje je subjektivan i svatko ga može doživjeti na svoj način. Kako ljusko oko stvara sliku, ono zapravo pojednostavljuje sitne detalje sjedinjujući ih u cjelinu i na taj način prikazuje stvarnu sliku, tj. ono što vidimo. Upravo zbog toga, oko je lako prevariti da ne vidi nešto što je vidljivo. To se može postići raznim iluzijama boja, sjena, linija, kuta gledanja, podlogama i sl. Um je moguće lako zavarati raznim iluzijama, te nam se tako često utisne prvobitan doživljaj iako kasnije vidimo neko drugi motiv. Zbog toga dizajneri trebaju biti oprezni, da se ne postigne neželjeni efekt i da se ne prenese pogrešna poruka. Tako se u proizvodnji ambalaže često nailazi na problem upravo zbog doživljaja boja, kada se određuju boje nekog novog proizvoda vizualnom metodom. Ovakav oblik ambalaže najčešće se izrađuje u tehnici fleksotiska koju je potrebno dobro poznavati zbog svojih specifičnosti. Dizajneri zanemaruju zakonitosti određene tehnike tiska, tj. kako će nešto sa ekrana prenijeti na tiskovni medij i kako će se njihova ideja dizajna odraditi u procesu tiska. Iako postoje razni mjerni uređaji od kojih se najčešće koriste denzitometar i spektrofotometar, često vizualan dojam daje drugačije rezultate od izmjerenih. Bilo da se radi o „wraparound“ ili „sleeve“ etiketama, najčešće su uzroci različita osvjetljenja na kojima se etiketa promatra, veličina etikete, kut gledanja, te boja krajnje podloge kada je etiketa aplicirana na pakiranje. Raznim podložnim bojama također se mogu postići različiti efekti doživljaja boja, kao i raznim dodatnim lakovima koji ne služe kao zaštita već kao dodatni dizajnerski trik koji etiketi daje drugačiji izgled. Dakle, iste izmjerene vrijednosti ne znače nužno i jednaku percepciju boja na ambalaži.